Sumporne bojepostoje više od sto godina.Prve sumporne boje proizveli su Croissant i Bretonniere 1873. godine. Koristili su materijale koji sadrže organska vlakna, kao što su drvena sječka, humus, mekinje, otpadni pamuk, otpadni papir itd., dobiveni zagrijavanjem alkalnog sulfida i polisulfidne alkalije.Ova higroskopska boja tamne boje i smrdljivog mirisa ima nefiksiran sastav u alkalnoj kupki i lako je topiva u vodi.Kada se pamuk boji u alkalnim i sumpornim kupatilima, mogu se dobiti zelene boje.Kada se izloži zraku ili kemijski oksidira otopinom dikromata za fiksiranje boje, pamučna tkanina može postati smeđa.Budući da ove boje imaju izvrsna svojstva bojenja i niske cijene, mogu se koristiti u industriji bojenja pamuka.
Godine 1893. R. Vikal je otopio p-aminofenol sa natrijum sulfidom i sumporom da bi dobio sumporno crne boje.Također je otkrio da eutektika određenih derivata benzena i naftalena sa sumporom i natrijum sulfidom može proizvesti razne sumporne crne boje.Od tada su ljudi razvili sumporno plave boje, sumporno crvene boje i sumporno zelene boje na ovoj osnovi.U isto vrijeme, način pripreme i proces bojenja također su znatno poboljšani.Sumporne boje rastvorljive u vodi, tečne sumporne boje i ekološki prihvatljive sumporne boje pojavljivale su se jedna za drugom, što je dovelo do intenzivnog razvoja sumpornih boja.
Sumporne boje su jedna od najčešće korištenih boja.Prema izvještajima, svjetska proizvodnja sumpornih boja dostiže stotine hiljada tona, a najvažnija sorta je sumporna crna.Proizvodnja sumporne čađe čini 75%-85% ukupne proizvodnje sumpornih boja.Zbog svoje jednostavne sinteze, niske cijene, dobre postojanosti i nekancerogenosti, favoriziraju ga različiti proizvođači tiska i boja.Široko se koristi u bojanju pamuka i drugih celuloznih vlakana, a najrasprostranjenije su crne i plave serije.